POLIKLINIKA ZA LABORATORIJSKU IMUNOLOGIJU I MEDICINSKU BIOKEMIJU
KRBAVSKA 11, 10000 Zagreb
Tel: 01/410 3100, 01/410 3102
Fax: 01/410 3101
This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.
Nalazite se na stranici :
Sub Categories
DIJAGNOSTIKA se provodi od 07.00 – 18.00 sati od ponedjeljka do petka a subotom 08.00 – 12.00
IMUNOLOŠKA AMBULANTA radi od 08.00 do 14.00 sati od ponedjeljka do petka. Subotom ne radimo
- Order
- Name
- Category
- Manufacturer
- Price
- Date
Tuberkuloza je zarazna bolest koja je izazvana bakterijom Mycobacterium tuberculosis, a ona zahvaća prvenstveno pluća, ali može zahvatiti i druge organe poput limfnih čvorova, mozak, bubrege, zglobove i niz drugih.
U dijagnostici tuberkuloze provode se brojni dijagnostički postupci. Jedan od njih je i Quantiferonski test. Ovaj test je visoko specifičan i osjetljiv. Pozitivan nalaz ovog testa ukazuje na latentnu tuberkuloznu infekciju kada kod bolesnika ne postoje niti klinički, niti mikrobiološki, niti radiološki znakovi bolesti. Dakle, ovaj test ne služi za dijagnostiku aktivne tuberkuloze. Latentna tuberkulozna infekcija je odgovor imunološkog sustava na prije unesene antigene Mycobacterium tuberculosis, ali bez kliničkih znakova bolesti. Quantiferonski test se preporuča kod: osoba koje su bile u kontaktu sa aktivnim tuberkuloznim bolesnikom, kod osoba sa oštećenim imunološkim sustavom ( HIV i dr.), kod svih osoba sa malignim bolestima.
UPALNE BOLESTI MOZGA, DEMIJELINIZIRAJUĆE BOLESTI MOZGA, NEUROTRANSMITERI
Za normalno funkcioniranje živčane stanice odnosno živčanog sustava (mozak, leđna moždina,vidni živac, periferni živci) treba postojati neometani prijenos signala unutar živčanog sustava. Naime, živčana stanica prenosi signal do druge živčane stanice, te zatim do izvršnog organa, tj. do ciljne stanice, a to su mišići, žlijezde i dr. Pri tome za normalno odvijanje tog prijenosa važnu ulogu imaju dva procesa: jedno je zaštitna ovojnica oko izduženog dijela živčane stanice (tzv. akson), a drugo prijenos signala sa jedne živčane stanice do druge te do izvršnog organa. U prvom slučaju zaštitnu ovojnicu oko aksona čini tzv. mijelin, a u drugom slučaju komunikaciju između jedne živčane stanice i druge živčane stanice te izvršnog organa vrše tzv. neurotransmiteri.
Oštećena mijelinska ovojnica (mijelin) ne može vršiti normalni prijenos impulsa. Do oštećenja mijelina mogu dovesti autoantitijela: anti-MOG, anti-MAG i AQP4. Ova autoantitijela oštećuju ovojnicu živaca koja prekriva i štiti živce (tzv. mijelin), te dovode do procesa demijelinizacije, što rezultira brojnim neurološkim simptomima, te oštećenjima vida. Utvrđivanje ovih procesa određuje se autoantitijelima anti-MOG, anti-MAG i AQP4. Dakle, povišene vrijednosti ova tri antitijela ukazuju na autoimunu prirodu demijelinizacije.
Ovo oštećenje mijelinske ovojnice može dovesti do brojnih neuroloških simptoma: problem sa kretanjem, sluhom, vidom, osjećaj bola, multiple skleroze i perifernih neuropatija, te brojnih drugih.
Pokazalo se da ovim slučajevima u velikom postotku prethode neke virusne infekcije (tzv. neurotropni virusi).
Kontakt između dviju živčanih stanica te između živčane stanice i izvršnog organa (mišić, žlijezda)odvija se prekokemijskih supstanci koje zovemo neurotransmiterima. Poznat je čitav niz neurotransmitera. U praksi se najčešće određuju: acetilholin, adrenalin, noradrenalin, anti-MUSK.
Poremećaj u produkciji neurotransmitera se registrira kod brojnih bolesti: depresija, autizam, anksioznost, parkinsonizam, miastenia gravis, Alzheimerova bolest i brojnih drugih.
UPALNE BOLESTI MOZGA, DEMIJELINIZIRAJUĆE BOLESTI MOZGA, NEUROTRANSMITERI
Za normalno funkcioniranje živčane stanice odnosno živčanog sustava (mozak, leđna moždina,vidni živac, periferni živci) treba postojati neometani prijenos signala unutar živčanog sustava. Naime, živčana stanica prenosi signal do druge živčane stanice, te zatim do izvršnog organa, tj. do ciljne stanice, a to su mišići, žlijezde i dr. Pri tome za normalno odvijanje tog prijenosa važnu ulogu imaju dva procesa: jedno je zaštitna ovojnica oko izduženog dijela živčane stanice (tzv. akson), a drugo prijenos signala sa jedne živčane stanice do druge te do izvršnog organa. U prvom slučaju zaštitnu ovojnicu oko aksona čini tzv. mijelin, a u drugom slučaju komunikaciju između jedne živčane stanice i druge živčane stanice te izvršnog organa vrše tzv. neurotransmiteri.
Oštećena mijelinska ovojnica (mijelin) ne može vršiti normalni prijenos impulsa. Do oštećenja mijelina mogu dovesti autoantitijela: anti-MOG, anti-MAG i AQP4. Ova autoantitijela oštećuju ovojnicu živaca koja prekriva i štiti živce (tzv. mijelin), te dovode do procesa demijelinizacije, što rezultira brojnim neurološkim simptomima, te oštećenjima vida. Utvrđivanje ovih procesa određuje se autoantitijelima anti-MOG, anti-MAG i AQP4. Dakle, povišene vrijednosti ova tri antitijela ukazuju na autoimunu prirodu demijelinizacije.
Ovo oštećenje mijelinske ovojnice može dovesti do brojnih neuroloških simptoma: problem sa kretanjem, sluhom, vidom, osjećaj bola, multiple skleroze i perifernih neuropatija, te brojnih drugih.
Pokazalo se da ovim slučajevima u velikom postotku prethode neke virusne infekcije (tzv. neurotropni virusi).
Kontakt između dviju živčanih stanica te između živčane stanice i izvršnog organa (mišić, žlijezda)odvija se prekokemijskih supstanci koje zovemo neurotransmiterima. Poznat je čitav niz neurotransmitera. U praksi se najčešće određuju: acetilholin, adrenalin, noradrenalin, anti-MUSK.
Poremećaj u produkciji neurotransmitera se registrira kod brojnih bolesti: depresija, autizam, anksioznost, parkinsonizam, miastenia gravis, Alzheimerova bolest i brojnih drugih.
Gilbertov sindrom karakterizira povećana količina bilirubina u krvi tzv. hiperbilirubinemija. Naime, zbog slabije aktivnosti jednog enzima, nešto je usporena razgradnja bilirubina te zato postoji njegov lagani porast u krvi. Katkada su prisutni neki nespecifični simptomi kao što su: mučnina, umor, proljev, glavobolja, smanjenje apetita, bol pod desnim rebrenim lukom, žuta obojenost kože i sluznica. Pravi uzroci te bolesti nisu jasni. Neki to povezuju sa stresom, gladovanjem, fizičkim naporom te sa nekim infektivnim bolestima.
Ova bolest je nasljedna i obično ne radi nikakve posebne tegobe. Naime, otkriva se slučajno uz analizu nekih drugih pretraga krvi. Ovo stanje ne zahtijeva nikakvu posebnu terapiju. Nosioci gena za ovu bolest prenose gen na potomstvo, ali je u pitanju, kao što je rečeno, uglavnom bezopasno stanje.
Online posjetitelji
We have 525 guests and no members online
